Sidrenje elemenata

Čelik je najčešći metal koji se koristi za sidrenje. Dolazi u mnogim različitim oblicima, od običnog „blagog“ čelika (obični ugljični čelik) do čelika visoke zateznosti i alata (čelik sa visokim ugljikom). Nezaštićeni (ugljični) čelik lako hrđa kada je izložen zraku i vlazi. Ovaj film oksida željeza (hrđa) aktivan je i ubrzava koroziju stvaranjem više željeznog oksida. Zbog veće zapremine željezovog oksida, on se može ljuštiti i otpadati. Da bi zaštitio ovaj lako oksidirani (= zahrđali) metal, potrebna mu je zaštitna anoda ili premaz od cinka. Dodavanje ovog premaza naziva se pocinčavanje. Postoje dvije osnovne metode za to: elektrolitska i toplinska. Elektrolitičko pocinčavanje nanosi vrlo tanku i ravnomjernu prevlaku cinka na čelik,a potapanje (toplinska metoda), gdje je čelik bukvalno umočen u rastopljeni cink, nanosi se mnogo deblji sloj koji obično postaje neravan i hrapav. Pri odabiru pribora kao što je sidro, mora se uzeti u obzir i kako je proizveden. To će uključivati je li kovano, zavareno ili lijevano.